„Mama – ja sam svjetski broj 1“, vrištalo je s naslovnice najuglednijeg španjolskog sportskog lista Marce u ponedjeljak, 15. ožujka 1999., prenoseći riječi 22-godišnjeg, dugokosog mladića s Mallorce, Carlosa Moyá – izgovorene u svlačionici Indian Wellsa, neposredno nakon polufinalne pobjede nad Gustavom Kuertenom.

Španjolski tenis prvi je put u povijesti dobio svjetskog broja jedan, a za glavnog junaka ove priče uspjesi su dolazili gotovo nezaustavljivom brzinom.

Erupcija tenisa podno Pirineja, najavljena uzastopnim osvajanjem Roland Garrosa (’93., ’94.) – prvima za Španjolce nakon 1972. i Andrésa Gimena, u režiji Sergi Bruguere, još jednog gosta umaške pozornice – nastavila se kroz čitavo desetljeće u kojem su novi španjolski pioniri nizali velike rezultate.

Time su postavljeni temelji za „odabrane“ koji dolaze, za nasljednike iz budućnosti koji će nadživjeti teniske ere, a do kojih ćemo tek stići na ovom putovanju kroz vrijeme.

„Tenis vam ništa ne duguje, bitno je samo jeste li pobijedili ili niste“, reći će Moyá koje desetljeće kasnije. Malo gdje ta rečenica zvuči istinitije nego uz igrača koji je u manje od 26 mjeseci prošao put od anonimca do finalista Australian Opena (’97.), osvajača French Opena (’98.) i svjetskog broja 1. ‘’Moyamanija’’ već je dvije godine strujala Španjolskom, a atraktivni je Carlos, izrastao u simbol tadašnje popularne kulture, popularnošću dosežući status rock-zvijezde.

A kao i obično, ključni fragmenti ove priče skriveni su i u umaškoj riznici – prema kojoj se i ovoga tjedna vraćamo našim ‘’Vremeplovom’’.

TURNIR 1996. – španjolska armada i mladi lavovi koji dolaze

Turnir je od svog premijernog izdanja ’90. rastao u staturi, profiliravši se u respektabilan poligon za nadmetanje – osobito za španjolske i druge velemajstore zemljane podloge. U takvom kontekstu, izdanje 1996. okupilo je iznimno snažnu postavu, predvođenu igračima koji su u Umag stigli s jasnom ambicijom – otići do samog kraja.

Među njima i Albert Costa, prvi nositelj i budući osvajač Roland Garrosa (2002.), koji će tijekom karijere dosegnuti i šesto mjesto svjetske ljestvice.

Svojim dijelom ždrijeba uvjerljivo je jurišao razigrani, kovrčavi Brazilac Gustavo Kuerten – kasnija teniska superzvijezda, budući trostruki osvajač French Opena i svjetski broj 1 – sve dok ga u četvrtfinalu nije zaustavio Norvežanin Christian Ruud. Iako bez kolosalnih dometa svojih suvremenika, Ruud je pripadnik bogate teniske loze – otac je i trener današnje zvijezde, Caspera Ruuda.

Tata Ruud, vrijedi spomenuti, vratio se u Umag i ’99., gdje ga je u tri seta nadigrao još jedan daroviti mladić – Ivan Ljubičić, koji je svoj debi upisao upravo 1996. Godinama kasnije, Ljubičić će istaknuti kako je san svakog hrvatskog igrača bio upravo Umag. Tog ljeta zaustavljen je u drugom kolu, od Kuertena. Velikan hrvatskog tenisa pod umaškim je nebom nastupio čak 12 puta; ne zaboravivši nikad kako je u ranim godinama u njegov poštanski sandučić redovito stizala – pozivnica.

Nikada ‘’Ljubo’’ u Umagu nije otišao do samog kraja – naslov mu je ostao izvan dosega, nerijetko i zbog nenaklonosti božice Fortune.

Turnir nije zaboravio ni svog prvog pobjednika – wild card je stigao i Goran Prpiću, koji se te 1996. opraštao.

I konačno – dvojica finalista, obojica na početku svog uspona, s po jednim naslovom u vitrini. Carlos Moyá, s trofejem iz Buenos Airesa ’95., gdje je u finalu svladao upravo čovjeka koji mu se te vjetrovite nedjelje našao s druge strane mreže – Félixa Mantillu, pobjednika Porta ‘96., koji je u polufinalu tada s terena otpuhao baš Moyu (6-0, 6-4).

FINALE – MOYINA KLINIKA

Kulisa za finale bila je spremna u nedjelju, 18. kolovoza – posljednji put u povijesti turnira da se završni čin igrao u drugoj polovici osmog mjeseca.

Na terenu pak drama je izostala – gledatelji su svjedočili Moyinoj vožnji kroz „jednosmjernu ulicu“.

Puno bolji toga dana bio je talentiraniji Carlos Moyá, čiji je atraktivni, napadački tenis bio jednostavno previše za njegova rivala. Kroz čitav susret bombardirao je svojim zaštitnim znakom – forhendom, pronalazeći izravne poene iz svih kutova i pozicija, s lakoćom koja je ostavljala bez daha.

Prvi set zaključen je za svega 22 minute, a isti scenarij potpune katastrofe za Mantillu prijetio je i u nastavku. Inspirirani Moyá nanizao je devet uzastopnih gemova, povevši 6-0, 3-0, prije nego što je Mantilla, pri svom prvom osvojenom gemu, uz dozu samoironije i osmijeh podignuo reket prema publici – kao kratki intermezzo u meču koji mu je neumoljivo izmicao.

Iako je u nastavku seta Moyá nakratko izgubio ritam i s nekoliko pogrešaka dopustio tie-break, kontrolu nad mečom nije ispuštao.

Rezultatom 6-0, 7-6, Carlos Moyá osvojio je svoj prvi naslov u Umagu i time napisao prvo poglavlje jedne od najpoznatijih, ali i najljepših sportskih priča – priče o „Kralju“ Umaga.

MANTILLA – uvijek taj Moyá i pobjeda veća i od one nad Federerom

Možda i nepravedno – kako to često biva u sportskim narativima u kojima se, ultimativno, zadržava tek jasna distinkcija između pobjednika i poraženog – Félix Mantilla ostaje pomalo zaboravljen, u sjeni imena koje mu je često stajalo na putu.

Mantilla, pobjednik Umaga 1997., već se godinu kasnije revanširao Moyi izbacivši ga u polufinalu, a na putu do svog jedinog umaškog trofeja svladao je i Andreia Cherkasova, Dominika Hrbatýa – kojeg hrvatski ljubitelji tenisa pamte i iz kultne 2005. – te u finalu i slavnog sunarodnjaka Brugueru.

Ipak, iako je tu i tamo pronalazio put do pobjede nad sunarodnjakom (op. a. 9–5 za Moyu), najteži su porazi dolazili upravo od njega – u trenucima kada je Mantilla bio na samom pragu besmrtnosti: 1997. u četvrtfinalu Australian Opena i godinu kasnije u polufinalu Roland Garrosa.

Kad se podvukla crta ispod jedne iznimno uspješne karijere, ostalo je zapisano: 10 ATP naslova, mjesto među desetoricom najboljih na svijetu – i jedan nezaboravan tjedan u Rimu, kada je na terenu preuzeo ulogu gladijatora, onu iz kultnog filma Ridleya Scotta.

Umjesto Russella Crowea, pod svodovima legendarnog Foro Italica vladao je bradati Mantilla, koji kao da je tada kanalizirao istu onu gladijatorsku snagu. U svibnju te 2003. zaustaviti ga nije mogao ni Roger Federer, koji će već mjesec dana kasnije osvojiti svoj prvi Wimbledon i započeti eru nezapamćene dominacije.

„Počelo je kao šala s mojim kondicijskim trenerom kojem sam obećao da se neću brijati do sljedećeg poraza. Ali istina je da sam se u Rimu uvijek sjećao Gladijatora. Osjećao sam se dobro s bradom, toliko da su mi gledatelji dobacivali da izgledam kao Russell Crowe“, prisjetio se Mantilla.

Ipak, njegova najveća pobjeda nije stigla na teniskom terenu. Godine 2006. suočio se s melanomom i pobijedio tu zloćudnu bolest. Danas kroz vlastitu fondaciju djeluje s jasnim ciljem: educirati javnost, posebno profesionalne i amaterske sportaše, o riziku od raka kože i ozbiljnosti bolesti.

MOYÁ – LEGENDA POČINJE

Za pobjednika finala, koji je u Umagu debitirao godinu ranije, tada ispavši u prvom kolu, kotačići sudbine već su bili pokrenuti.

‘’Lansirna rampa Umag’’, koja će godinama kasnije u orbitu katapultirati nestvarne karijere i izgraditi vlastitu baštinu, kao da je slijedila unaprijed zapisanu putanju – krenuvši upravo od čovjeka koji će, pokazat će vrijeme, postati zaštitni znak i miljenik turnira.

U našoj kronici umaškog putovanja kroz vrijeme, Carlosu Moyi, kasnijem poznatijem kao „Charlie“, vraćat ćemo se na više postaja; ovdje se zadržavamo na onome što je uslijedilo neposredno nakon ljeta 1996.

U Australiju 1997., na prvi Grand Slam sezone, Moyá je stigao kao još uvijek relativno anoniman igrač, da bi na valu nadahnute igre stigao do finala – gdje se kao nepremostiva prepreka ispriječio Pete Sampras.

Na ceremoniji dodjele nagrada poraženi Moya ispaljuje kultnu rečenicu „hasta luego, Lucas“ (u slobodnom prijevodu – „vidimo se kasnije“), referencu na frazu smišljenu od legendarnog komičara Chiquita de la Calzadae. Ovacije španjolskog dijela publike bile su trenutne – a priznat će i sam, gotovo tri desetljeća kasnije, da ga ljudi na ulici i danas pozdravljaju tim riječima.

(Chiquito de la Calzada bio je iznimno popularan španjolski komičar koji je svojim jedinstvenim, izmišljenim jezikom snažno utjecao na svakodnevni govor, zbog čega ga se može smatrati jednim od prvih “influencera” popularne kulture. “Chiquitistani” se temelji na igri riječima kroz izmišljene izraze i fonetske deformacije, stvarajući prepoznatljiv i humorističan način komunikacije.)

Moyina popularnost potom je eksplodirala, a teniska karijera nastavila meteorski uspon. Već sljedeće godine osvaja svoj jedini Grand Slam naslov na Roland Garrosu, a 1999., postavši svjetski broj 1, priznaje kako mu je preostao još samo – Davis Cup.

„Ovo je najvažnija stvar u mojoj karijeri; u povijesti je bilo tek 15 ili 17 brojeva 1, dok je između 200 i 300 igrača osvajalo pojedinačne Grand Slam naslove“ (op.a. 153 pojedinačnih Grand Slam pobjednika do danas), izjavit će Moyá, gotovo proročki najavivši da će sljedeći vrhunac njegove karijere – obilježene i ozljedama – biti upravo osvajanje Davis Cupa 2004.

I doista, u tom trenutku Moyá postaje 15. čovjek u povijesti koji se upisao u klub broja 1. U sezoni obilježenoj granitnom konkurencijom i sudarom generacija, petorica igrača držala su vrh: Pete Sampras, Carlos Moyá, Yevgeny Kafelnikov, Andre Agassi i Patrick Rafter – što i danas ostaje rekord jedne sezone.