Mjesto radnje: arena Am Rothenbaum, Hamburg
Vrijeme radnje: svibanj 2003. godine

ATP turnir u Hamburgu, tada još s Masters etiketom, u drugom je kolu tog izdanja spojio dvojicu Mallorčana, ujedno junake novog poglavlja našeg Vremeplova.

Turnir s tradicijom duljom od 130 godina, godinama je služio kao svojevrsna generalna proba za Roland Garros. U ovom slučaju postao je mjesto njihova prvog službenog susreta te nova etapa posebnog odnosa koji će se godinama razvijati, gradeći slojeve koji prerastaju tenis i ulaze u sferu velikog prijateljstva.

“Tio, oprosti što sam te pobijedio” izustio je na mreži u Hamburgu tada 16-godišnji, sramežljivi mladić iz Manacora, za širu tenisku javnost poznat tek pod punim imenom Rafael Nadal.

Carlos Moya, deset godina stariji, već etabliran kao bivši broj 1 i osvajač Roland Garrosa, nije zamjerio. Mladića koji ga je toga dana svladao sa 7:5, 6:4 - i to, kako će kasnije reći, ne igrajući svoj najbolji tenis - poznavao je od njegove jedanaeste godine..Tada je započela bliskost u kojoj je onaj stariji, skoro iz sjene preuzeo ulogu zaštitnika, s obrisima brige koja se može usporediti s onom od strane starijeg brata.

“Ja sam tog dana bio nervozniji od njega. Osjećao sam nevjerojatan pritisak. Bio sam u top 10, a on oko 300. mjesta ili tako nešto (op. a. Nadal je bio 87.). Izgubiti bi bilo sramotno…” prisjetit će se godinama kasnije Moya, svjestan da je pred njim stajao protivnik koji je bio ‘’drukčiji’’.

Priliku za revanš Moya će dobiti vrlo brzo, samo dva mjeseca kasnije, na umaškoj zemlji, protiv tinejdžera kojem je, prema legendi, upravo on osobno omogućio pozivnicu za turnir.

TURNIR 2003.
Igračka postava i u ovom je izdanju, tradicionalno, privlačila golemu pozornost. Analizirajući s povijesnim odmakom, španjolska kolonija vjerojatno nikada nije stigla s tri tako moćna imena. Treći među njima bio je David Ferrer - budući svjetski broj 3 i osvajač 27 ATP titula.

U bogatoj karijeri Ferrer je, između ostaloga, igrao i finale Roland Garrosa 2013. godine, gdje ga je zaustavio - tko drugi nego Nadal. U Umag se vraćao često, gotovo mazohistički tražeći uspjeh protiv „Kralja Umaga”, da bi svaki put ostao praznih ruku. Carlos Moyá pobijedio ga je čak četiri puta u njegovih pet umaških nastupa, uključujući i dominantno finale 2002. (6-2, 6-3). Prije nego što će doći do Nadala, Moyá se te 2003. još jednom obračunao s Ferrerom, prepustivši mu tek tri gema.

Od ostalih zvučnih imena, tu je bio i Argentinac Mariano Puerta, finalist iz 2000. godine. Njega je s turnira izbacio upravo Nadal, koji će mu dvije godine kasnije nanijeti i najteži poraz karijere, pobijedivši ga u finalu Roland Garrosa za svoj prvi Grand Slam naslov i početak neviđene dominacije.

Nadal milosti nije imao ni prema legendarnom Šveđaninu Magnusu Normanu, nekadašnjem broju dva i finalistu French Opena, a kasnije jednom od najvećih trenera svoga doba. Najpoznatiji po radu sa Stanom Wawrinkom, kojeg je odveo do tri Grand Slam titule, Norman tada nije mogao ni slutiti da se u umaškoj svlačionici nalazi u društvu wonderkida koji će krojiti budućnost svjetskog tenisa.

A sam Wawrinka, čiji ćemo kultni status u Umagu detaljnije obraditi u nastavku serijala, baš je te godine debitirao s pozivnicom organizatora.

Sudbinski kotač Umaga okretao se punom brzinom. Stella Maris je još jednom dokazao da nije tek obična stanica u kalendaru, već čarobno sjecište putova, mjesto gdje se rađaju legende i započinju blistave karijere.

Naposljetku, pozivnicu je dobio i naš Ivo Karlović, kasnije najpoznatiji kao „Div sa Šalate” i doista unikatna pojava u povijesti teniske igre.



MEČ - MOYÁ OBRANIO SVOJU KUĆU
U kompetitivnom srazu u kojem skroz iz ‘’ptičje perspektive’’ mogao primjetiti Nadalov talent, Moyá je od početka čvrsto odlučio da mu se neče ponoviti Hamburg. U Umagu, kući koju je sam pomagao izgraditi, nije želio dopustiti takav rasplet. Ne ovdje…
Agresivan, precizan i stilski klasično dopadljiv, trijumfirao je s dvaput po 6-4.

Poraženi Rafael Nadal tog je ljeta iz Umaga ipak otišao s trofejem, osvojivši naslov u parovima s Álexom Lópezom Morónom. Umag je opet bio „početak”, upisavši se na prvu stranicu povijesti jednog od najvećih svih vremena.

Čovjek koji je fzičkom pojavom na terenu, na prvi pogled, podsjećao na domorodačkog ratnika što je pratio upravo takav duh. Svijet tenisa nikada nije vidio takva borca - igrača koji se nije predao ni za jednu lopticu i koji nikada nije želio odustati, iako mu je medicinski karton do kraja karijere dosegnuo debljinu višetomne enciklopedije.

Manje je poznato da se u Umag vratio 2005. godine, kada je trebao biti prvi nositelj, nedugo nakon osvojenog prvog Roland Garrosa. Spriječen ozljedom da nastupi, ipak je odvojio vrijeme kako bi  došao I pozdravio publiku na centralnom terenu. Time je još jednom snažno potvrđen nevjerojatan odnos igrača i turnira, kao jedan od temeljnih stupova događaja. Odnos prepun uzajamnog poštovanja, ali i dodatna potvrda značaja Carlosa Moyé - čovjeka koji je za Umag bio i ostao čista personifikacija lojalnosti.

Uvjerljivi Moyá nakon ove je pobjede napravio i završni korak, u finalu svladavši Talijana Filippa Volandrija. Našem „Charlieu”, kako je tada postalo uvriježeno, bio je to treći uzastopni naslov i četvrti ukupno (ali ne i zadnji). Umag je tih godina plesao isključivo u njegovu ritmu.


PEDESET KILOMETARA KOJI SU PROMIJENILI TENIS
Balearski otok Mallorca, slavan po nestvarnoj ljepoti i turizmu, krije i jednu nevjerojatnu sportsku anomaliju. Tamo su, na svega pedesetak kilometara udaljenosti, rođene dvije ikone koje su, svaka na svoj način, redefinirale moderni španjolski tenis.

U godinama njihova igračkog sazrijevanja, otok nije imao ni infrastrukturu ni logistiku potrebnu za vrhunski iskorak. Zato su i Moyá i Nadal ključne dijelove svog razvojnog puta odradili u Barceloni, pod okriljem kultnog kluba RCT Barcelona, mjesta održavanja ATP turnira u istoimenom gradu. Osnovan još 1899. godine, ovaj klub s nevjerojatnom tradicijom bio je i ostao nukleus iz kojeg su izlazila najveća imena španjolskog tenisa.

Ono što je mladom Rafi na Mallorci kronično nedostajalo, unatoč neupitnoj posvećenosti njegovih matičnih trenera, nesebično je nastojao nadomjestiti Carlos.
Moyá je u jednom intervjuu otvoreno govorio o tome koliko je njegov vlastiti ulazak u profesionalnu svlačionicu bio surov. Prisjetio se kako Pete Sampras, njegov suparnik iz finala Australian Opena 1997., s njim tada nije progovorio ni riječ, što je doduše po Moyi bilo sasvim uobičajeno ponašanje za teniske lidere te ere. Carlos je zato odlučio prema svom mladom susjedu postupiti posve drukčije.

„Rafa na Mallorci jednostavno nije imao profesionalne suigrače s kojima bi trenirao. Zato sam se trudio biti mu dostupan i na raspolaganju što je više bilo moguće”, otkrio je Moyá.

Svoj otok nisu nikada zaboravili. Vraćali su mu se nakon najvećih pobjeda, prepuštajući svoje legende muzejima i primajući trajna znamenja privrženosti rodnoga kraja. Vrhunac te otočke euforije dogodio se nakon zajedničkog osvajanja Davis Cupa 2004. godine, kada im se na ulicama poklonila čitava Mallorca.

Danas je omaleni Manacor dom vrhunske Akademije Rafa Nadal - najsuvremenijeg teniskog centra u kojem se vrhunski sportski trening i obrazovanje spajaju u savršene uvjete za razvoj novih generacija.

OD VELIKOG BRATA DO POSLJEDNJEG TRENERA
„Kada je Rafa imao petnaest godina, bili smo na večeri kod Carlosa Moyé, koji me upitao bi li potpisao da Rafa ostvari karijeru Alberta Coste, na što sam odgovorio da ne bih. Upitao je tada Moyá: 'A bi li potpisao da se vine do mojih dostignuća?', na što sam rekao – svjetski broj jedan, višestruki Grand Slam finalist – da, to bih potpisao. No, čim su se zatvorila vrata i kada smo se našli ispred kućnog praga, okrenuo sam se prema Rafi i rekao: 'Zapravo, nikada ni to ne bih potpisao.'”

Ovu je anegdotu otkrio Toni Nadal, Rafin stric i čovjek kojem se pripisuju najveće zasluge u formiranju jednog od najvećih šampiona koje je sport ikada vidio.

Ipak, vrlo zahtjevni Toni koji je u Rafu ugradio asketski mentalitet, nije bio taj koji je jednog od najvećih vodio kroz završni dio karijere, pa skroz do mirovine.

RAFINA ZADNJA EVOLUCIJA S MOYOM U KUTU
Bio je to Moyá, onaj isti prijatelj i zaštitnik koji je svojedobno pronalazio vrijeme da lobira za Rafine pozivnice ..„Vjeruj mi na riječ, ovaj mali će biti čudo...”i koji je uvijek tražio prostor za međusobne treninge, kad god bi to hektični raspored ATP Toura i njegov vlastiti životni ritam dopustili. Carlos se idealno mogao solidarizirati s Rafinim sve većim problemima s ozljedama – faktorom koji je svojedobno uvelike limitirao i njegove vlastite vrhunce u karijeri.

Novi sudbonosni trenutak ove dvije zauvijek združene priče dogodio se pak na Moyinu kauču. Na tom ga je mjestu, kako će akteri kasnije pripovijedati, Carlos uvjerio da i dalje može biti na samom vrhu, i to nakon dvije sezone bez Grand Slam trofeja, što je za Rafu bila čitava vječnost.

Preuzevši za mnoge izraubanog i otpisanog Rafu, Carlos je uveo korjenite promjene u metodologiju treninga, ali i u samu filozofiju igre, „kupivši” Nadalu dodatne godine na touru. Nešto mršaviji i fleksibilniji Rafa, s poboljšanim bekhendom I servisa i jasnom namjerom da igra kraće poene kako bi se manje trošio, krenuo je u silovit završni pohod. Taj će labuđi pjev do kraja karijere rezultirati s još osam Grand Slam naslova.

„Trenirati Rafu bila je privilegija. Teško da ću ikada u životu proživjeti takve trenutke kakve sam proživio s njim. Ništa od toga ne bi bilo bez prijateljstva i respekta”, izgovorio je sjetni Moyá.

Carlos u izjavama nikada nije skrivao; iskreno se divio legendi koju je pomogao formirati, pogotovo nevjerojatnoj mentalnoj snazi te upornosti čovjeka koji se jednostavno odbijao predati.

U zasluženu tenisku mirovinu Rafu je otpratio upravo njegov veliki prijatelj, njegova je duboka naracija pratila službeni video-tribute koji je obišao svijet.