Premijerno izdanje umaškog turnira, tada pod nazivom Yugoslav Open, odigrano je od 14. do 20. svibnja 1990, a okupilo je šaroliko i živopisno društvo. Igračku postavu predvodila su, kao prva dva nositelja, naša dva Gorana – Ivanišević i Prpić, već tada prijatelji i suigrači iz Davis Cup reprezentacije.
Ističemo i Andreia Cherkasova iz tadašnjeg SSSR-a, koji je u Umag stigao s pozivnicom. Rus iz Ufe te je 1990. igrao četvrtfinala Australian Opena i US Opena, a s glavnim junacima ove priče njegov će se put ponovno ispreplesti – o čemu će biti riječi kasnije.
Umaška ‘’šljaka’’ privukla je i standardno brojnu južnoameričku koloniju, ali izdvajaju se i neka druga imena. Među njima je Nijemac Eric Jelen, član slavne generacije koju je krajem 80-ih u Davis Cupu vodio veliki Niki Pilić. Njemačka je reprezentacija osvojila naslove 1988. i 1989., a ključne pobjede u parovima donosili su upravo Jelen te legendarni Boris Becker. Zanimljivo, Jelen će Beckera kasnije i trenirati, u dva kratka navrata nakon završetka svoje igračke karijere.
I naposljetku, u Umagu se 1990. pojavio i izvjesni Marián Vajda, slovački tenisač s respektabilnom karijerom i dva osvojena naslova na zemlji prije dolaska u Istru. On će svjetsku slavu, međutim, dosegnuti mnogo kasnije – kao dugogodišnji trener i ključni član stožera najvećeg tenisača u povijesti, Novaka Đokovića.
TURNIR SUDBINE NA POGON ODVAŽNE VIZIJE
Sudbina je– teško je pobjeći od tog dojma – umiješala svoje prste i mnogo prije prve servirane loptice u svibnju ’90., postavivši na tračnice buduća zbivanja.
Umag je krajem osamdesetih bujao teniskim terenima, a kultura igre rasla je kroz niz rekreativnih natjecanja, ponajprije kroz “Istarsku rivijeru”. Sve veći interes iznjedrio je i jasnu viziju: stadion i turnir niknut će ondje gdje su, kako će potvrditi lokalci, dotad stajala polja krumpira i močvarna bara.
I onda ponovno, nezaustavljiva sudbina – 1990. godine svjetska krovna organizacija ATP preuzima upravljanje muškim profesionalnim tenisom, a dosadašnji Grand Prix turniri pod okriljem ITF-a prelaze u novoosnovani ATP Tour.
Iz New Yorka, s velikog ATP summita, umaška delegacija donosi nestvarne vijesti: od 26 prijava potvrđena je ekspanzija Toura na četiri grada – megalopolise Peking i Moskvu, portugalski Estoril, turističko središte poznato i po utrkama Formule 1, i maleni teniski “velegrad” u nastajanju - Umag.KAD SU DVA HRVATA IGRALA FINALE – JEDINI PUT
I tako, u finalnoj nedjelji turnira, na terenu su se našla dva naša Gorana, koje ćemo u nastavku, radi jasnoće, oslovljavati prezimenima.
Prpić je do finala je stigao s tek jednim izgubljenim setom, još u prvom kolu protiv Belgijca Eduarda Massa. Ivanišević je kroz svoj dio ždrijeba bio uvjerljiv sve do polufinala, gdje mu je set uzeo Andrei Cherkasov. Sve je bilo spremno za njihov drugi međusobni susret te godine, nakon što je Ivanišević ranije slavio u tri seta u Bruxellesu.
Nakon što su oba tenisača osvojila po set, odlučivao je treći. Mlađi Ivanišević demonstrirao je svoju kombinaciju razornog udarca i pokretljivosti, dok je Prpić mekoću izvedbe uspješno kombinirao s promjenama ritma i taktičkim prilagodbama.
I upravo su Prpićeva mudrost i strpljivost presudile. Nakon što su oba tenisača držala servis do 4:4 u odlučujućem setu, Prpić je dočekao break i dovršio posao već u sljedećem servis-gemu za konačnih 6:3, 4:6, 6:4.Nakon više od sat i pol igre, Goran Prpić postao je prvi povijesni osvajač umaškog turnira. Do današnjeg dana, meč iz 1990. ostaje jedino svehrvatsko finale.
PRPIĆ - JEDINI, ALI POSEBAN NASLOV
„Ja sam mu već tada, na dodjeli trofeja, zahvalio što mi je ‘pustio’ taj turnir jer sam znao da će se on do kraja karijere naosvajati turnira. I bio sam u pravu“, rekao je svojedobno Goran Prpić u razgovoru za Večernji list, tek napola u šali. Prpiću je naslov iz 1990. ostao jedini u karijeru, uz dva poraza u finalima zemljanih turnira.
Čovjek čija karijera, a posebno doprinos hrvatskom tenisu, s vremenom „dobro stare“, ostaje i danas gospodin – zanimljiv, pomalo samozatajan, lišen potrebe da novinske stupce puni kontroverzama. Takva karakterizacija „Prpe“ stane i u legendu da je osamdesetih vozio Fiat 126 „jer se mogao upaliti bez ključa“, koju je i osobno potvrdio. S trofejem prvog umaškog turnira ipak se nije odvezao u popularnoj „Peglici“ (op. a. bio je to Mercedes 190E).
Simbolika osvajanja prvog „Umaga“, pamtljiva igračka karijera u kojoj se popeo i do 16. mjesta na svijetu, kao i uspješna trenerska karijera u kojoj je jedno vrijeme simultano bio izbornik muške i ženske reprezentacije, ipak ostaju u drugom planu pred onim što će se dogoditi u ljeto 1992. u Barceloni.
IVANIŠEVIĆ I TADA I SAD - JEDINSTVEN I NEPONOVLJIV
Izdanje poraženog Ivaniševića jako je podsjećalo na ono što će ga kroz veliku karijeru uvijek pratiti. Kao veliki teret, nosio je svoju frustrirajuću nekonstantnost, u poznatoj bujica kaosa i emocija. Popularni Zec skidao je i vraćao svoju žutu vrpcu za kosu, bacao reket u nepredvidivim parabolama, dopuštao si uobičajenu verbalnu slobodu bez zadrške – ukratko, bio je on. Svoj, jedinstven i neponovljiv.
No njegov talent bio je oku svakog gledatelja nedvojben – odskakao je s ekrana, sirov i neobuzdan. Od svoje pojave igrač je to koji vas je dovodio do ludila, da bi vas u sljedećem trenutku natjerao da mu se vratite – jer se u njega, protiv svake logike, morate zaljubiti.
Mladić koji je sa 17 godina već igrao četvrtfinale Australian Opena, a s 18, samo dva mjeseca nakon Umaga, osvojio i svoj prvi ATP naslov u Stuttgartu, najavivši ogromne stvari.
Tjeralo je to već tada, u Umagu, daleko prije nego što će njihov odnos – više od odnosa čovjeka iza mikrofona i igrača na terenu – postati i ostati krajnje personalan i emotivan, i Miću Dušanovića, legendu teniskog komentiranja, u profesionalnu frustraciju. Iako besprijekorno nepristran kroz čitavo finale, nije se mogao oteti dojmu Ivaniševićeve stalne borbe protiv najtežeg protivnika – samoga sebe.
A ostalo je ona malo bolje poznata povijest, s kojom ćemo se baviti na nekim drugim mjestima – kako smo već naučili, i u ovoj priči u režiji sudbine.
SIMBOLIČNI POČETAK KAO NAJAVA ONOGA ŠTO DOLAZI
Malo je tko slutio, te ’90. godine, da će dvije godine kasnije, u jeku raspada bivše Jugoslavije i ratnog vihora, upravo tenis donijeti prve dvije olimpijske medalje najnovijoj olimpijskoj članici – samostalnoj Republici Hrvatskoj. Nešto kasnije, istog tog kolovoza, odbačen je stari naziv te je odigran prvi umaški turnir pod imenom „Croatia Open“.
Prva od dvije bronce stigla je u režiji starih prijatelja i rivala iz prvog umaškog finala, dok je Ivanišević kasnije u singlu dodao i drugu. Brončanu medalju u singlu, igrajući pod zastavom ZND-a (op. a. Zajednica neovisnih država), osvojio je i naš stari znanac Cherkasov, pritom pobijedivši Prpića, ali i Petea Samprasa.
Simbolika tih događanja kristalno je jasna: umaški turnir krenuo je na emotivno ispravnim postavkama – finalom dvojca koji će ispisati prve stranice najvećih sportskih uspjeha malene Republike Hrvatske, upravo u trenutku kada je međunarodna prepoznatljivost bila od presudne važnosti. Uz to, tenis su kao sport duboko utkali u sportsku baštinu mlade države, a umaški turnir izgradili na čvrstim temeljima i postavili kao nositelja hrvatske teniske bajke.
Hrvatski tenis desetljećima je nastavio donositi iznimne rezultate, a ATP Plava Laguna Croatia Open u Umagu ne samo da je opstao kao jedini, nego je iz godine u godinu i organizacijski rastao – stvorivši do danas neizbrisivu sportsku i kulturološku ostavštinu
.png)
.png)
.png)
.png)
