‘’Ovo je rapsodija tenisa!’’ - uskliknuo je euforično legendarni HRT-ov komentator Mićo Dušanović, čiji je komentar te srpanjske nedjelje 2012. godine bio posebno nadahnut.
Kao ‘’prvi’’ svjedok zbivanja na terenu, pratio ih je kvalitetom svoje izvedbe, ni ne pokušavajući prikriti impresioniranost onime što gleda.

A zašto bi i pokušavao? Prema naslovu je silovito jurišao 23-godišnji Marin Čilić, već etabliran kao prvi hrvatski reket, zasipajući teren baražom forehand winnera koje je ispaljivao jedan za drugim. Bujica koja je u jednom trenutku potpuno preplavila njegova protivnika - Španjolca Marcela Granollersa.

Punim imenom Marcel Granollers Pujol, rodom iz Barcelone, u Umag je stigao u uzlaznoj putanji, reputacije i plasmana na svjetskoj ljestvici. Do tada je osvojio tri ATP naslova, među kojima se posebno isticao onaj ATP 500 u Valenciji 2011. godine. Paralelno sa single karijerom, Granollers je njegovao i onu u parovima, gdje je već tada slovio za dokazanog šampiona.

Na putu do finala Španjolac nije prolazio glatko, izgubivši barem jedan set u svakoj rundi. Ipak, dojam je bio kako svoju razinu podiže tempirano, što je najbolje potvrdio u polufinalu protiv prvog nositelja Fernanda Verdasca, kojem je u odlučujućem setu prepustio tek jedan gem. Verdasco, umaški pobjednik iz 2008. godine, iza sebe je imao sjajnu karijeru tijekom koje se vinuo do sedmog mjesta ATP ljestvice, igrao polufinale Australian Opena i sudjelovao u osvajanju triju naslova Davisova kupa sa Španjolskom.

Ni Čilićev protivnik u polufinalu, barem na papiru, nije djelovao kao ‘’mačji kašalj’’. Dapače, bio je to revanš finala iz prethodne godine, u kojem je Alexandr Dolgopolov slavio nakon tri seta.

Popularni ‘’Dog’’ do današnjih dana ostaje nezaboravljen, kao unikat i jedan od najomiljenijih likova za teniske romantičare. Senzacionalno kreativan virtuoz, o čijoj su nepredvidivosti s divljenjem govorili i njegovi najveći suvremenici, slovio je za igrača koji, kad mu je dan, može pobijediti apsolutno svakoga. Neortodoksnog, eksplozivnog servisa s iznimno nisko bačenom lopticom , ‘’spin doktor’’ s barem tri jasno prepoznatljive varijacije tog udarca, svaki je poen igrao autentično.  Iako je s Čilićem dijelio rijedak teniski dar, okolnosti u kojima se isti oblikovao bile su dijametralno različite.

Njegov teniski put, teško je pobjeći tom dojmu, bio je zacrtan i prije nego što se rodio — određen okruženjem i sportskim genima. Otac Oleksandr bio je proslavljeni trener, najpoznatiji po radu s velikanom ukrajinskog tenisa Andrijem Medvedevim. Mali Alexander nije samo upoznao  ATP Tour, on je u njemu rođen, odrastajući uz dinamiku profesionalnih svlačionica i odigravajući svoje prve poene s legendama poput Jima Couriera, Andrea Agassija i Borisa Beckera.

Njegova majka, proslavljena gimnastičarka, sačuvala je i digitalne zapise na kojima Alexander prvi put uzima teniski reket — sa svega godinu dana života.Dolgopolov je svoj vrhunac dosegnuo kao 13. tenisač svijeta, a u karijeri čijem su kraju kumovale brojne zdravstvene tegobe može se podičiti i s dvije pobjede nad Rafom Nadalom.

Na umaškom turniru, koji je tijekom dva desetljeća prerastao u spoj vrhunskog tenisa, lifestyle sadržaja i ljetnog festivalskog ugođaja, Dolgopolov je bio na vrhuncu popularnosti. Upravo je u Umagu svijetu otkrio i svoj drugi veliki talent — onaj možda najboljeg MC-ja među tenisačima. Laserski fokusiran, na pozornici ozbiljnijeg izraza lica nego što je to često bio slučaj na terenu, Ukrajinac je uzimao mikrofon i repao Eminemove hitove i verseve, demonstrirajući impresivan flow — više nego dovoljan da isprati jednog od najvećih izvođača koje je hip-hop ikad imao.

Od ostalih imena i zanimljivosti u trećem poglavlju našeg Vremeplova izdvojit ćemo i pozivnicu za Matu Pavića, čiji će budući teniski pravac još biti spominjan u ovom radu. Iako je u pojedinačnoj konkurenciji odigrao malen broj mečeva, Pavić svakako pripada elitnoj skupini hrvatskih tenisača koji su upravo u Umagu upisali svoj debitantski nastup na ATP Touru, u društvu je Ivana Ljubičića,Marina Čilića, Borne Ćorića i Dine Prižmića.

Te 2012. godine Mate je prošao prvo kolo, pritom svladavši Juana Carlosa Ferrera, legendarnog Španjolca koji se opraštao od profesionalnog tenisa. Nekadašnji prvi igrač svijeta i umaški pobjednik iz 2010., nakon Umaga odigrat će još samo jedan meč na ATP Touru.



FINALE — ‘’Čilić Express’’ za povratak trofeja
Prepune tribine umaške školjke bile su spremne za ono što se od 1990. godine pomalo nervozno iščekivalo — hrvatskog pobjednika na turniru, perjanici domaćeg tenisa.

Noseći teret te spoznaje, ali i poraza u finalu godinu ranije, Čilić je u meč ušao nesigurno, svjestan da su sve oči uprte u njega.
Neizvjesnost ipak nije dugo trajala. Marin je, nošen adrenalinom i atmosferom, ‘’iznojio’’ tremu te ubrzo potpuno zagospodario terenom, igrajući nezaustavljiv napadački tenis kakvim je u polufinalu u dva seta slomio i Dolgopolova.
Nakon 2-4 u prvom setu, hrvatski tenisač nanizao je devet uzastopnih gemova, ne ostavivši protivniku ni tračak šanse.

Pobjedom 6-4, 6-2 Marin Čilić vratio je trofej u hrvatske ruke, ne izgubivši pritom niti jedan set tijekom turnira i prepustivši protivnicima ukupno samo 22 gema.

Njegova karijera u pojedinačnoj konkurenciji, iako vrijedna svakog respekta zahvaljujući četirima ATP naslovima, ipak ne može stati u istu rečenicu s legendarnim postignućima koja će ostvariti u parovima. I njih je igrao u Umagu, gdje je 2012. izgubio finale — baš kao i Marin Čilić godinu ranije, kada je poražen u oba finala.

I sam će zaključiti da nikada nije pripadao ‘’toj ligi’’ za najveća individualna dostignuća, osjećaj koji ga je pratio još od tinejdžerskih dana, kada je odrastao i igrao uz Rafu Nadala, od kojeg je stariji dva mjeseca. S Rafom je dominirao svjetskim reprezentativnim tenisom u mlađim kategorijama, ali ga nikada, priznat će, nije uspio pobijediti.

Pobijediti Nadala, pogotovo u finalu zemljanog turnira, odavno je u teniskim almanasima klasificirano kao gotovo nemoguća misija. Uspjelo je to svega petorici igrača, od kojih dvojica nisu pretjerano poznata široj publici. Nuno Borges učinio je to u posljednjem Nadalovu meču karijere, u finalu Bastada, dok je Argentinac Horacio Zeballos uspio slaviti protiv Rafe na vrhuncu njegove moći — 2013. godine u finalu Chile Opena.

Godinama kasnije upravo će Zeballos postati novi Granollersov partner u parovima, uz kojeg će njegova već proslavljena doubles karijera, približavajući se svom zenitu, dosegnuti nove vrhunce. Ovaj je dvojac veterana od 2021. godine stigao do četiri Grand Slam finala, 2024. postao prvi par svijeta, dok je magična 2025. predstavljala krunu njihovih karijera nakon gotovo dva desetljeća pokušavanja. Bogate vitrine tada su upotpunili naslovima sa Roland Garrosa i US Opena.

Granollers, koji je nedavno navršio 40 godina, i dalje ne planira stati. Trenutačno ima 32 naslova u parovima, osvojena s 12 različitih partnera, među kojima je i Ivan Dodig, današnji izbornik hrvatske Davis Cup reprezentacije.Iako je godinama žudio za većim priznanjem, upozoravajući kako tenis u parovima u Španjolskoj nije dovoljno cijenjen, povijesni uspjesi zasigurno su ublažili osjećaj da se igra u parovim još uvijek tretira kao svojevrsno ‘’ružno pače’’ sporta.

‘’Na kraju dana ljudi žele gledati single igrače. Svatko želi gledati Carlosa, Rafu, Sinnera… Parovi su zabavan format, imaju svoju publiku, ali publika želi gledati legende. To uključuje i mene — prvi sam koji to želi.’’

MARIN ČILIĆ – ostvaranje sna dalekog većeg od stvarnosti
Scenarij kao stvoren za film, posebno onaj hollywoodski koji obožava narative o ljudima koji su protiv svih izgleda ostvarili nemoguće — uspjeh Marina Čilića mogao je napisati samo život.

Dečko iz malenog Međugorja, koji je iz samo njemu poznatih razloga zavolio baš tenis, dok su njegovi vršnjaci, uključujući i braću, birali nogomet i košarku — sportove daleko prirodnije za podneblje u kojem teniska infrastruktura i ‘’know-how’’ praktički nisu ni postojali.

Tereni su, gotovo isključivo, nicali kroz privatne projekte. Jedan od prvih izgradio je stric Ivana Dodiga, a jedan je osvanuo i u dvorištu obitelji Čilić, uz upitnike nad glavama bližnjih — kao dokaz nevjerojatne vizije i posvećenosti, prije svega Marinova oca Zdenka, koji se zajedno sa sinom usudio sanjati.

‘’Da to sad idemo prikazati nekome u Parizu ili New Yorku — pa to je nemoguće. Tamo gdje sam odrastao nije postojala tradicija tenisa. Što raditi, kako raditi, kako trenirati, gdje je znanje, što treba da bi se došlo do top 100 ili zaigrao Wimbledon — to su bile komedije…’’ prisjetit će se Marin svojih početaka u šaljivom tonu. Vođen dječačkim fanatizmom, kako će i sam zaključiti, nije imao nikakvu platformu za usporedbu sa svojim vršnjacima na globalnoj razini – on je samo trenirao i sanjao.

Ona stiže s Marinovih 14 godina, kada odlazi u nacionalni teniski centar u Zagreb, gdje pod prismotrom Hrvatskog teniskog saveza započinje njegov strelovit uspon.
Ubrzo Marinovu karijeru kao mentor preuzima slavni, i nažalost pokojni, australski trener Bob Brett, koji je od 1991. do 1995. vodio još jednu legendu hrvatskog tenisa — Gorana Ivaniševića. Njih dvojica ostali su bliski prijatelji, pa je Brett na Goranovo inzistiranje doputovao i na Wimbledon 2001., kako bi s tribina Centralnog terena svjedočio završnom činu jedne od najvećih sportskih bajki svih vremena.

Poveznica između tih priča više je nego očita. Godinama kasnije upravo će Goran postati Marinov trener i pomoći mu u najvećim ostvarenjima modernog hrvatskog tenisa, predvođenima dominantnim osvajanjem US Opena 2014. godine. Čilić je tada bio u posebnoj zoni — od četvrtfinala do naslova nije izgubio ni set, a u polufinalu je u tri seta pomeo Rogera Federera, jednog od najvećih svih vremena.

Gospodin Brett, ispričat će Čilić, svojedobno je kao figura očinskog zaštitnika svom pulenu uspio isposlovati sponzorski ugovor s jednim poznatim proizvođačem sportske opreme, koji je stipulirao i značajne bonuse za osvajanje juniorskih Grand Slam naslova. Legenda kaže kako je Marin samo nekoliko tjedana nakon potpisa iskoristio već prvu priliku za inkasirati bonus — osvojivši juniorski Roland Garros 2005. godine. Dodatna nagrada za gotovo dva metra visokog mladića stigla je u obliku ulaznice za seniorsko finale, gdje je svoju nezapamćenu vladavinu pariškom zemljom toga dana započeo još jedan teniski wunderkind — Rafael Nadal.

‘’Meni su moji roditelji dali priliku…’’ kazat će Marin, dok mu oči zasjaje na poseban način, identično onome kada kada govori o zakladi koja nosi njegovo ime. Osnovana  s ciljem pomaganja talentiranim mladim ljudima iz područja sporta i glazbe u ostvarenju njihovih snova, kroz sustav stipendija koje se dodjeljuju svake godine. Posebno ponosan na uspjeh hrvatske skijašice Zrinke Ljutić, jedne od stipendistica, Marin priznaje kako mu je najdraži dio godine trenutak kada osobno čita priče mladih ljudi koji se Zakladi obraćaju za pomoć.

UMAG — opet nezaobilazna stanica do zvjezdanih visina
Kako smo već spoznali, a nastavljamo otkrivati u našem tjednom ‘’Vremeplovu’’, umaški turnir i u Marinovu se slučaju pokazao ključnom stanicom u izgradnji veličanstvene karijere.

Naslov iz 2012. prethodio je sezonama u kojima je Čilić do kraja iskoračio na najveću scenu i zauzeo svoje mjesto među desetoricom najboljih tenisača svijeta. Turniru na kojem je 2005. debitirao u seniorskom tenisu Marin se redovito vraćao, pa je u Umagu nastupio i 2014., svega mjesec dana prije ‘’svog’’ US Opena.

Sve ono najvrjednije stvoreno je da traje, a ista se deviza može primijeniti i na dvojac iz finala 2012. godine, koji prkosi zubu vremena i traje unatoč smjeni generacija i teniskih era.
‘’Jedino novo pravilo koje bih uveo jest pravilo da se u tenisu ništa ne smije mijenjati. Ja volim ovaj sport’’*, izjavit će Čilić, danas jedan od globalno najomiljenijih likova ATP Toura i jedan od posljednjih čuvara teniskog pečata.

*citati Marina Čilića preuzeti iz emisije Neuspjeh prvaka